Svakom ko više od svega voli živu glazbu prva asocijacija na spomen Petrovaradina bit će festival EXIT, a onima što su ludi za poviješću načas će mislima projuriti Eugen Savojski i njegov zekan. Oni kojima je, pak, najvažnije hrvatstvo sjetit će se da je podno tvrđave rođen ban Josip Jelačić, a ako su usput i veliki katolici, prikazat će im se Gospa Tekijska i bjeloputi zvonici njene crkve.

Pored Gospe Snježne u Tekiji, podalje od utvrde, samo prolazim; uza samu je cestu, bez proširenja, samo s oznakom za parking samo za dane kad se oko nje slije vjerničko mnoštvo. Jelačićevu rodnu kuću – još je u životu – ne tražim, kao ni išta drugo po gradu, ionako je Novi Sad davno sa svih strana opasao i potom progutao Petrovaradin. Izuzetak je spomenik žrtvama Novosadske racije, sjećanje na siječanj 1942., kada su mađarske vlasti za tri dana poubijale, kako piše na spomeniku, više od 1300 nedužnih osoba nemađarskih nacionalnosti, ponajviše Židova i Roma, ali i Srba, Hrvata i ostalih. Onima koji se bave tim razdobljem znano je da je spomenuta brojka za mjesec dana udvostručena, možda i utrostručena, a znamo, iako se o tome desetljećima nije pričalo, kamoli pisalo, i da je osveta nad isto tako nevinim Mađarima, izvršena partizanskom rukom i strojnicom, poznata kao Pokolj u Bačkoj, bila strašna.

Spomenik, duguljasti otac i majka s dvoje nejake djece, stoji na dunavskom keju, na mjestu odakle je slika tvrđave, Gibraltara na Dunavu, najljepša.

Petrovaradin za mene – čast svemu onom utopljenom u Novi Sad – i počinje iz tvrđavskog podgrađa, od barokne crkve svetog Juraja. Znam da će biti iznenađenih: otkud katolička crkva u Petrovaradinu?! To su oni što ne znaju da je su Hrvati u Petrovaradinu početkom 19. stoljeća činili 98 stanovništva, da je ovdje od protjerivanja Osmanlija do 1781. godine satidano pet katoličkih crkava i dva samostana te da do 1918. godine nikakve druge crkve nije ni bilo, niti je za njom bilo potrebe (i pravoslavnih sada ima pet, uključujući i nekadašnju starokatoličku, svetog Ante, sada hram Pokrova Presvete Bogorodice). Za stotinjak godina stanje se, dakako, kao i drugdje u Vojvodini, stubokom promijenilo, znamo kakve su po tom pitanju bile i čemu su, ispod maski pravde za sve, nacionalne ravnopravnosti, bratstva i jedinstva, težile i prva i druga Jugoslavija, a i što se u Vojvodini dešavalo nakon 1991. i izbijanja posljednjeg rata. Uglavnom sada, od nekadašnjih tridesetak hrvatskih udruga i klubova, nazivanih po Zrinskim, Frankopanima i Jelačiću, djeluju, a i to gotovo simbolično, samo četiri. Ostao je naziv poneke ulice i ploča na crkvi postavljena povodom 1000 godina krunidbe kralja Tomislava.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik žrtvama Novosadske racije

Zato je crkva svana – naravno da je zaključana i da neću imati prilike poviriti unutra – unatoč monumentalnosti i ljepoti, samo tužna uspomena na nekadašnja vremena, obojena neizbrisivim sivilom koje – i da se nađe novca i dobre volje – ne bi promijenila nikakva fasada. Kipovi svetaca su neprepoznatljivi, ko zna kad ostali su bez lica. Jednog dana, skorog, neko bi od njih još mogao nastradati.

Inače su je, odmah nakon protjerivanja Osmanlija, gradili isusovci, koje je ovdje doveo kardinal grof Leopold Karlo Kolonić, a gradnju je, na samom početku 18. stoljeća, ugledavši se projektom na isusovačku crkvu Il Gesu u Rimu, vodio prvi župnik Ivan Farkaš. Uz crkvu je podignut i samostan. Da se može unutra, vidio bih i čudotvornu sliku Gospe Tekijske. Stoji na jednom od mnogo oltara, a prve nedjelje nakon Uskrsa (Bijela nedjelja) svečano se prenosi u svetište u Tekiji i tamo ostaje do posljednje nedjelje u listopadu. Godine 1716., na blagdan Gospe Snježne, Petrovaradinu i svetištu ju je (rađena je, tvrde povjesničari umjetnosti, po uzoru na Gospu Snježnu u rimskoj bazilici Santa Maria Maggiore), zahvaljujući joj tako na velikoj pobjedi nad osmanskim oružjem, unio – dotad je u svim njegovim ratnim pohodima bila uz njega – glavom i bradom Eugen Savojski. U crkvi je, uz tisuće drugih plačljivih beba, 1801. godine kršten i kasniji hrvatski ban Josip Jelačić, a u nju su dolazili carevi i kraljevi, od Josipa II., koji je svratio četiri puta, pa do nama malkice poznatijeg Franje Josipa I. Imena župnika znaju se od 1693. do danas, a neko vrijeme je, kroz dvije godine, kapelanom ovdje bio i znameniti Josip Juraj Strossmayer.

Malo iznad crkve je ulaz u tvrđavu, i to, a prošao sam mnogim, kroz najduži tvrđavski hodnik koji dosad vidjeh. Već prije nego se kroči u zabatni ulaz, ugleda se bijeli toranj sa satom, po bosanski sahat-kula. Barok, dvoipolmetarski brojčanici s ogromnim rimskim znamenkama, tako se i s Dunava i sa stražarnica razbacanih svukud po tvrđavi vidjelo koliko je sati. Na sve četiri strane tornja „naopake“ kazaljke: veća pokazuje sate, a manja minute. Zbog toga je dobio i ime „Pijani sat“; uklapa se u to i što zeru kasni kad je hladno, a nabrza po vrućini. Kasnije ću doznati i da ima neki lik koji ga svakog dana ručno navija. Radno mjesto: navijač sata :) Na vrhu mu – praktičnost iznad svega! – vjetrokaz i kompas s jarbolom, i to ne uobičajeno kopljast već u obliku srca. Svi stanovnici su nekad, gledali ga ili ne gledali – nema 'nako znati koje je doba! – plaćali porez zvani satarina. Danas bi, kontam nešto, po hrvatski bila urarina, a po srpski bila časovničarina :)

M.J. | Bljesak.info / Ispred Pijanog sata

Bastion je svetog Luja, tako se zove ili se barem nekad zvao dio tvrđave s tornjem, a sat je početkom 18. stoljeća stigao iz Francuske, iz Elzasa, kao dar carice Marije Terezije. E, na bastionu se pola sata-sat kasnije dešava nešto nalik vjenčanju ili se, prije će biti to, snima nekakav spot, performans ili što slično, čim za dvama parovima trčkara omanja četa snimatelja.

Na sve strane pripreme za EXIT: podižu se rasvjetni stupovi, bine i sve što ide uz to, na završenim označeno kakva glazba će derati, užurbani majstori šarafaju i nemaju vremena za priču, alat im na nekim mjestima sasvim zakrčio kipove kao iz vreće prosute po tvrđavi; za mene nikakva posebna šteta, apstraktna umjetnost mi je nemjerljivo dalja od dva brončana jelena što su se još 1965. godine poboli na jednom od bastiona i do danas ne popuštaju. „Borba jelena“ Jovana Soldatovića, uvaženog profesora i umjetnika, čovjeka koji je za života isklesao toliko životinja da bi napunile dobru šumetinu, vrlo je dopadljiva i životna, ali bi, da se stvari gledaju iole realno, na njihovom mjestu stajao metrima visoki Eugen Savojski na svom zekanu. Elem, jeleni su blizu, ali se ispostavlja da do tog dijela utvrde ne vode nijedne stepenice niti ima ikakvog drugog „normalnog“ prilaza pa mi radnici pokazuju jedini način: uzverati se ciglu po ciglu uz jedan od zidova.

Da, umalo zaboravih, jedan zekan stoji na gornjem platou, a Eugena ću vidjeti, a i to minimalno, jedva, samo u Muzeju Novog Sada, smještenog upravo ovdje, u gornjoj tvrđavi, u nekadašnjoj Topovnjači, izgrađenoj 1775. godine. Naravno da sve, kao i drugdje, počinje pretpoviješću, svom onom glinenom sitnjurijom nastalom tisućama godina prije nove ere, a nastavlja antičkim novčićima i nalazima s Cusuma, rimske tvrđave na petrovaradinskoj stijeni, koju će tijekom 5. stoljeća „poravnati“ Huni. Pojedinačno od izloženog najviše prostora zauzima monoksil, čamac iz jednog komada drveta. Nije jedini, nađe ih se gdje god je velikih rijeka, pa i na dunavskom području, što, dakako, nimalo ne umanjuje vrijednost ovog, dugog 13,5 metara, istesanog od slavonskog hrasta, nađenog u starom koritu Dunava, kod novosadskog Žeželjevog mosta. Posebno zanimljiv je dio stalne izložbe o ranijim petrovaradinskim tvrđavama, mada bi osmansko razdoblje vladavine, od srpnja 1526. do srpnja 1688., čitavih, dakle, 180 godina, moglo i moralo biti bogatije zastupljeno. Isto vrijedi za doba nakon toga, počevši od osvajanja i kasnije (1716.) uspješne obrane grada, budući da tada nije obranjen samo Petrovaradin već i ogromni prostor sjeverno od tvrđave i čitava južna Ugarska. Zato su, međutim, gotovo polovicu stalnog postava zauzeli topovi, mitraljezi i slične stvari iz Prvog svjetskog rata kakvih se u našim krajevima nađe na svakom koraku; očito je nekima stalo da se povijest grada i tvrđave „zaprave“ počne računati tek od ulaska srpskih snaga na ovo područje. Ono prije toga malo zašaraj, a malo uzmi gumicu pa izbriši. Tužno zaobilaženje istine, prisutno, doduše, u svim našim bananicama-državicama.

M.J. | Bljesak.info / Monoksil

Sreća pa je nekad neko pametan i realan za smještaj muzeja izabrao upravo Topovnjaču; ispod omanje prizemnice se, naime, na četiri podzemna kata nalaze vojne galerije u kojima, kažu upućeni, neupućeni lako zaluta. Do njih se može samo uz pomoć vodiča, a ne bih tlačio gospođu na porti koja me je ljubazno primila i uputila u tajne muzeja. Može se, međutim, u dio u kome se nalazi Veliki ratni bunar: kroz duge i uske hodnike uskoro se stigne do bunarskog bezdana kome ne mogu doskočiti ni bljeskalica, ni zoom. Na panou nema podatka o dubini, samo da je iskopan po projektu nekog inženjera De Venca i da je u slučaju napada na dulje vrijeme mogao opskrbljivati čitavu tvrđavu.

Sama tvrđava podobro me podsjeća na neke što ih vidjeh u Elzasu i Burgundiji: nepregledan splet vještačkih brdašca, kapije i uski, nekad sigurno tajni prolazi, čudne udubine po ravnom terenu, beskrajno dugi zidovi načičkani puškarnicama… Dobro je pa su (solidno skupi) restorani izdvojeni od svega, kao i prodavači suvenira i koječega. Najbolje od svih, izgleda mi, radi onaj koji prodaje katance vječne ljubavi; ograda predviđena za „zaključavanje ljubavi“ gotovo je popunjena, uskoro će se morati tražiti nova.

Popeti se na tvrđavu, a zaobići slikare, to bi bilo kao da se nisam ni popeo. „Likovni krug“ je pomalo bezličan naziv, valjda što je smišljen davno, kad se nije ni znalo da će postati europski brend, ali je riječ o najvećoj likovnoj koloniji u Europi. Ateljea je osamdesetak, umjetnika stotinjak, a teško da na svijetu ima većeg grada u čijim galerijama nema djela nastalih ovdje.

M.J. | Bljesak.info / Borivoj Popržan

Do 1948. godine tvrđavom je „vladala“ vojska, JNA, a onda je neko procijenio da joj toliko prostora nije potrebno pa je zadržala samo manji dio. Naravno da je znatiželjni narod nagrnuo u zidine, a nekom je na um došla ideja da se dio „sobičaka“ ustupi umjetnicima. Od 1952. – još malo pa 70 godina – ideja je postala stvarnost. Nisu samo slikari dobili prostor za rad, ima i kipara, arhitekata, glazbenika i skladatelja, tapiserista, čak i pjesnika. Nije slučajno što su novosadske umjetničke akademije smještene upravo na tvrđavi, a još manje to što je Novi Sad izabran za europsku prijestolnicu kulture 2021., i to kao prvi u nekoj od država koje su još uvijek samo (vječiti) kandidati za članstvo u Europskoj uniji.

Službeno su svakog dana svi ateljei otvoreni, mada u stvarnosti, što zbog buke apokaliptičnih kovidiotskih bubnjeva, što zbog ko zna čega, baš i nije tako. Ni svi umjetnici nisu orni za priču: jedan brkajlija s ulaza, iako mu nisam ni mislio svratiti, samo osorno dobaci „Bili su malo prije Vaši kolege, dosta za danas!“ Bit će da mu je svratio Evlija Čelebija :) A neću mu svratiti (iako mu na vratima stoji optimistična tabla „Bulevar pivopija“ :) jer me prije vrlo srdačno prima Borivoj Popržan, čovjek i umjetnik pun duha i neskrivene želje za pametnom besjedom. Iako ga gleda svakog dana, i dalje je oduševljen Dunavom. I Janusom, dvoglavim čuvarom kuća i putova, valjda zato što umjetnik, pravi, i put i kuću ima u svom umjetničkom izričaju, ponekad možda nejasan i njemu samom, ali ipak, što kistom, što spoznajom, dohvatljiv. S jedne strane plavetnoplameni pejzaž, kao neka vrsta rama za snoviđenje, s druge strane apstrakcija. Trebalo bi mi puno više vremena da razoputim ko tu kome od tog dvoga ide i ko se tu u koga utapa, što je počelo, a što ishodište.

M.J. | Bljesak.info / Odoh na EXIT :)

Da za kraj obilaska Petrovaradina na bijeli dan ne izlazim iz slikarskog ateljea, možda mi onaj lakat Dunava ne bi sličio Cavtatu, potpornji mosta Franje Josipa ne bi bili pljunuti dvojnici gotovo dva milenija starijeg Trajanovog mosta u Turnu Severinu, ne bih u nekadašnjem donjem dijelu tvrđave umjesto jurećih auta vidio kočije niti bi mi se, mravlje sitni, prikazivali smjerni fratri na čelu s našim bosanskim ujakom fra Šimunom Dabićem i, zbog pobjede nad mrskim im Turčinom, ponešto osioni jezuiti kako uz Dunav zidaju svoje davno nestale crkve, rezidencije i kapele.

I, da kažem po srcu, nešto mi se ni ne vraća iz te moje fatamorgane. Jedino možda na EXIT, poslušati Rundeka & ekipu, zapjevušiti sevdalinke s Amirom Medunjanin, u prolazu kao slučajno dodirnuti kosu Nine Kraviz, popričati sa Solomunom (mnogi ni ne znaju da je jedan od najpoznatijih DJ na svijetu naše gore list, Travničanin!), otkačiti se uz „Vas Gogh“, poludjeti uz „Sabaton“…

Eto…